– Mirisni srpanjski muškat škvorci su nam već pozobali, no one prave rane vinske sorte već su polako počele zreti i žutjeti se. Lovrekovo je, vrijeme da se u vinogradima postavi klopotec, da digne halabuku i označi da je veliko odbrojavanje do berbe počelo!

Tako nam u subotu, 9. kolovoza, rekoše cvetlinski vinogradari Stjepan Kapustić i Stjepan Brusar koji su, slijedeći prastaru tradiciju pograničnih mjesta po kojoj se klopoteci u goricama postavljaju 10. kolovoza, na spomendan sv. Lovre, pučkim veseljem visoko na vinorodnu brdu Malo hoje (hojka-stablo) na Ravnoj gori, obilježili podizanje klopoteca. A toliki klopotec u ovome se kraju dosad još nije zavrtio!

- Raspon krila mu je 4,01 metara, vreteno je dugo dva, a „stolac“ 1,60 metara. Kao udarač služi jedna boca od litre, a postavili smo ga na šest metara visok stup! Napravio sam ga isključivo od drva, cijelu konstrukciju drži samo par „šarafa“, a budući da je velik, na visini sam ga morao spajati dio po dio – ponosno je kazao samouk majstor Štef Brusar.

- Kad ga vjetar pokrene, klopotec digne halabuku pa plaši ptice. No, to je kratkoga daha, jer već nakon nekoliko dana, škvorci se priviknu, pa lijepo slete na njega, na „partiju“ brbljanja – opisuje Stjepan Kapustić, dugogodišnji ravnatelj škole u susjednoj Višnjici, koji već polako odbrojava mjesece do odlaska u mirovinu.

Postavljanje klopoteca na najvišoj vinorodnoj točki Ravne gore značajan je vinogradarski događaj. Stoga ne i čudi da su tim povodom na kotu 303, kako domaćini u šali zovu svoje brdo, stigli i brojni članovi vinogradarskih udruga iz Bednje i Jesenja u susjednoj Krapinskoj županiji. Uz Brusara, koji se iskazao gulašom od mesa divljači, za golemim kotlom s pečenkama i kobasama, sav obasjan komplimentima gostiju, „cvao“ je kuhar Ivan Patekar iz Jamna, inače zaposlen u Zagrebu.

Lovrekovu su se odazvali i saborski zastupnik Zlatko Koračević, bednjanski načelnik Mirko Bistrović, predsjednik KUD-a Franjo Sert iz Bednje Josip Podsečki, bivši ravnatelj ŽUC-a Branko Osonjački i drugi.

Budući da je u Cvetlinu, gdje svaka kuća ima barem jednog muzikaša, svako društveno okupljanje nezamislivo bez glazbe, bez toga nije mogla ni fešta na Maloj hoji. I dok su dečki iz mjesnog benda Nikad skupa izvornom domaćom glazbom zabavljali goste, domaćini su nam s ponosom pokazali gorice. S razlogom, jer trsovi su doslovce natrpani grožđem, pa se i vinogradari nadaju izvrsnoj berbi.

- U vinogradu imam oko 1000 trsova novih i starih sorti, štajerske bjeline, muškata, šipona, graševine, laškog rizlinga, svega pomalo. Zahvaljujući edukaciji i predavanjima što ih priređuju udruge vinogradara, posljednjih godina u nas je kvaliteta podrumarenja i vina jako poboljšana. Tereni su ovdje dušu dali za vinogradarstvo! No, nekako sam uvjeren da ovdje sve dobro rodi zato, jer gorice ručno obrađujemo. Na ovakve strme terene ne može nijedan stroj, pa zato kažemo da smo za obradu razvili poluautomatsku tehniku. A naš poluautomat je – motika, gore je dižeš, a dolje ide sama – šali se Stjepan Kapustić. Na žalost, priča ima i svoju drugu, tužnu stranu.

- Mlađi ljudi su otišli, zapustili vinograde, u njima umjesto grožđa rastu trnje i korov. Poticaji za vinogradarstvo nedovoljni su, cjepovi su preskupi. Kad i nas nekolicina, zbog godina i nemoći gorice više ne budemo mogli obrađivati, na Maloj hoji vinogradarstvo će posve nestati – ocijenio je S. Kapustić.

Lj. R.